INTERVJU: Bojana Meandžija, spisateljica

„Trebamo razmišljati o budućnosti, a ne stalno čeprkati po ranama prošlosti“

U našu školsku knjižnicu stigla je nova knjiga koja me zainteresirala već svojim naslovom Trči! Ne čekaj me…

Htjela sam saznati o čemu se u romanu radi te sam posudila knjigu i pročitala je u kratkom vremenu. Roman me oduševio. Svidjelo mi se što je pisan po istinitom događaju i obiluje zanimljivim događajima i razmišljanjima glavnog lika. Nakon nekoliko dana saznala sam da spisateljica romana Bojana Meandžija dolazi u posjet našoj školi.

Bojana Meandžija rođena je 4. listopada 1978. godine u Karlovcu gdje je pohađala osnovnu i srednju školu, a diplomirala je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. I danas živi u Karlovcu te radi u izdavačkoj kući Alfa. Svoj prvi roman Veliki kraljević objavila je 2007. godine, a drugi roman Trči! Ne čekaj me… objavila je 2009. godine. Njega je počela pisati za vrijeme Domovinskog rata sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskog skloništa.

Iskoristila sam priliku te sam porazgovarala s njom o njezinim iskustvima u ratu i o samom romanu Trči! Ne čekaj me…

Možete li nam opisati kada ste i kako osjetili potrebu da napišete ovaj roman?

Kako ste proživljavali djetinjstvo kad ste živjeli u skloništu okruženi ratom?

Što mislite o ljudima koji su Vam ukrali djetinjstvo?

Sjeća li se itko još smijeha?

Imali ste trinaest godina kada je rat počeo. Kako ste proživljavali sve promjene koje djevojčica u toj dobi prolazi (pubertet i sl.)?

Za mjesec dana bit će Božić. Možete li nam usporediti Božić nekad i sada? Vraćaju li Vam se slike i osjećaji u ovo božićno vrijeme?

Kako ste se odlučili za naslov, ima li neko posebno značenje?

S obzirom na sve što ste proživjeli javlja li Vam se želja za osvetom ili ste uspjeli okrenuti novu stranicu?

Postoji li još sklonište i zgrada iz romana? Kakve se emocije i osjećaji javljaju kad prođete tuda?

Snovi stvaraju budućnost

U romanu ima dosta likova čija je sudbina ostala neizvjesna i nepoznata. Npr - prabaka, vojnik, teta Spomenka… Jesu li to stvarni likovi? Znate li što se s njima dogodilo?

Kako je rat utjecao na Vaš daljnji život?

Čujete li se s prijateljima iz zgrade, skloništa?

Što ovim romanom želite poručiti mladima?

Što mislite, vraćamo li se svi mi (cijelo naše društvo) previše u prošlost, a premalo razmišljamo o budućnosti?

Razgovarajući s Bojanom shvatila sam da se nije dobro previše vraćati u prošlost, pogotovo kad su rane tako velike. Mora se okrenuti novi list i polako krenuti dalje. Naravno, prošlost se ne smije zaboraviti, ali se ne treba stalno osvrtati na nju, pogotovo ako su rane još uvijek bolne. Također sam shvatila da je zajedništvo u najtežim trenutcima najvažnije. Svi se moramo poštivati i nikog ne smijemo zanemarivati. Naučila sam poštivati ljude više nego prije.

Klementina Režan, 7. razred