Most pobjede

Povodom obilježavanja 25. obljetnice Akcije Maslenica naša škola sudjelovala je u natječaju kojeg je raspisala Zadarska županija.

Trinaest radova je bilo nagrađeno, a četiri rada dolaze iz naše škole. Učenici Nela Vučković- Sikirić iz 1.a razreda te Oliver Gecan, učenik 2.a razreda nagrađeni su za likovni izraz, a učenice Petra Babara iz 5.b razreda i Tia Sikirić iz 7.c razreda za literarni izrad.

Dodjela nagrada bila je u Kazalištu lutaka, a nagrade je dodijelio zamjenik župana Šime Mršić. Izložba nagrađenih radova može se vidjeti do 25. siječnja.

                                                                                                                                                                                                        Tia Sikirić, 7.c

Most pobjede

Bio je velik i lijep

i spajao dvije strane,

a onda je počeo rat

i slomio ga kao vjetar grane.

Ali kao što sunce uvijek svane

i stablu izrastu nove grane

tako i nakon rata dođe mir.

Most koji pobjedu znači,

simbol ponosa i mira,

ljudi su ponovo sagradili

i  zlo ih više ne dira.

Petra Babara, 5.b

Priča jednog mosta

21. studenog 1991. - moj pad!

Pokušao sam što manje škripiti dok su moje ponosne ruke bolno padale prema hladnom ušću rijeke Zrmanje. Zrmanjino ušće bilo je moje ogledalo, moj prijatelj još od davne 1960., od samih početaka moje gradnje. Hrabrilo me svojim šumom kao da mi hoće reći: " Ne boj se varenja i sastavljanja nego budi ponosan! Spajat ćeš kopno naše lijepe Hrvatske!" Često sam gledao svoj luk u bistroj vodi rijeke. Bio sam ponosan!

Sad se ponos miješao s tugom.

Shvatio sam da ponekad život od nas traži sve, a najviše je što možemo dati - vlastiti život! Slušao sam branitelje oko sebe, divio se njihovoj hrabrosti i ljubavi koja ih je tjerala da žrtvuju sve što imaju. U tajnosti čuvam njihove razgovore i strahove jer ih mnogi ne bi razumjeli. Ono što se tih godina događalo oko mene bila je borba za život, za slobodu, za domove, za obitelj i vjeru. Najveći san naših branitelja bio je vidjeti kako ponosno vijori naša hrvatska zastava u slobodnoj domovini. Taj san zahtijevao je žrtvu! Nisam se bojao!

Ostao sam ponosan!

Do sad sam povezivao, a sad moram razdvajati dva dijela kopna. Moram pasti da sve oko mene ostane stajati, da se obrani Zadar!  Dok su te hladne noći postavljali eksploziv oko mene, šutio sam, i posljednji put pogledao svoj odraz u ušću Zrmanje. Plakala je! Sjetio sam se svake priče koju mi je njeno ušće ispričalo. Smiješna je ta Zrmanja! Kako li se samo igrala s burom?! Bacala bi kapljice vode visoko, sve do mog luka, i pjevušila pjesme o Vili Velebita. Sad i moja prijateljica šuti i tiho plače.

Čuo sam odbrojavanje. To je to! Eksplozija je bila tako jaka, silna, zaglušujuća, nastvarna! Sve što se događalo nakon toga, bilo je i ostalo, nejasno sjećanje. Bolje da je tako!

Nadu u bolje sutra vratili su mi oni hrabri branitelji koji su oslobodili Zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik. Zrmanjino ušće je tih dana počelo pjevušiti pjesmice, a ja sam obnovljen i pušten u promet 17. lipnja 2005. Doduše, kao ispomoć novom, betonskom mostu, ali nije važno. Tu sam! I postao sam simbol borbe, žrtve, hrabrosti, vjere i ljubavi!

                                                                                                                                                                                                                                          Tia Sikirić, 7.c