INTERNETSKI ČASOPIS
OŠ STJEPANA RADIĆA - BIBINJE

„Važno je biti prvo čovjek, a onda što god želimo“

Ove godine u našem Dešpetu odlučili smo se baviti temom tolerancije.

Dobila sam zadatak da napišem što je za mene tolerancija, pa sam uz to odlučila intervjuirati našu vjeroučiteljicu Marinu Jelić. Učiteljica Marina jako pazi na svoj izgled, uvijek je nasmiješena, vesela, vrlo je kreativna i obožava svoj posao. Ona nas uči i svojim primjerom pokazuje kako se možemo i moramo boriti s različitim predrasudama. Ona sama je preboljela dječju paralizu koja je ostavila posljedice na njezine kretnje, a u životu je nailazila na mnoge predrasude koje je uvijek uspješno razbijala. U našoj školi radi tri godine i nadamo se da će još dugo raditi kod nas.

Možete li mi ukratko ispričati Vašu životnu priču vezanu uz bolest i posljedice koje je ostavila?

- Od rođenja „bolujem“od cerebralne paralize. Zbog komplikacija pri mome rođenju cijela desna strana (ruka i noga) su se tijekom mog razvoja i odrastanja slabije razvijali. To mi je ujedno i otežalo i usporavalo zadatke koje sam trebala odraditi npr. iz tjelesnog odgoja. Ali, kako sam se svakodnevno suočavala s time, pronašla sam i načine na koje učinkovito mogu, a prilagođeno meni, nešto napraviti. Nikada nisam odustajala i predavala se. Na tome moram posebice zahvaliti svojoj obitelji (roditeljima, braći, sestri) koji su me uvijek poticali i smatrali jednakom njima.

Marina JelićKoliko se u svom životu susrećete s predrasudama?

- Mislim da je za osobu koja ima neku fizičku teškoću jako važan osjećaj prihvaćenosti tj. da ju se ne promatra kroz teškoću koju ima nego kao osobu. U svom sam odrastanju nailazila i na jedan i na drugi slučaj. Ali, hvala Bogu, na mom su životnom putu bile osobe koje su u meni prvenstveno gledale čovjeka, a tek u pojedinim situacijama znala sam čuti: možeš li ti to??? I znam – izrečeno zbog brige, a ne izdvajanja. Bilo je i situacija i ljudi koji su zbog neupućenosti izdvajali me i ostavljali po strani. Razumijem, vođeni brigama: ona to ne može, ili da se nešto ne dogodi… Moj lijek za to je – uporno podsjećanje to jest izgovaranje rečenice: JA TO MOGU! AKO NE BUDEM MOGLA, REĆI ĆU TI! Nisam odustajala! Isplatilo se!!!

U našoj školi ste 2 godine? Kakva su vaša iskustva s učiteljima, učenicima, roditeljima?

- Da, prije dvije godine započela sam svoj rad u OŠ Stjepana Radića Bibinje. Od prvog sam dana bila dobro prihvaćena kako od strane kolega, tako i učenika. S povjerenjem, znam, da živeći poziv i obavljajući zadatke vjeroučiteljice, ukoliko naiđem na veliku poteškoću – mogu se obratiti za to potrebnoj osobi. Hvala im na tome! Jer, važno je prvo biti čovjek, a onda što god želimo.

Razgovor vodila: Iva Milanović, 6. b