INTERNETSKI ČASOPIS
OŠ STJEPANA RADIĆA - BIBINJE

INTERVJU: Zlatko Krilić, pisac

Nikada nisam za djecu napisao niti jedan zarez!

Sredinom studenoga našu školu posjetio je poseban gost, pisac Zlatko Krilić.

Prije negoli sam ga upoznala, mama mi je pričala o njemu jer je kao mala čitala njegove knjige pa sam se i ja zainteresirala za njegove dječje romane i priče. Očekivala sam ozbiljnog gospodina, ali Zlatko Krilić poprilično me iznenadio svojim karakterom jer je bio jako smiješan, spreman na šalu, a lice mu je uvijek nasmijano. I kad govori ozbiljno, zabavan je. Podsjetio me na mog djeda. Zato mi je bilo jako ugodno pričati s njim.

Što Vas je potaknulo na pisanje?

  • Na pisanje me potaknula - želja za pisanjem.

Jesu li Vas neki romani koje ste pročitali u djetinjstvu dotaknuli u srce i otkud vam inspiracija?

  • Aha, to su dva pitanja! U srce me nije ništa dotaknulo, pa čak još ni skalpel za operaciju i te operacijske stvari. Što se tiče inspiracije, inspiracija… Pa baš i ne znam što je inspiracija, jer inspiracija u poeziji traje od početka do kraja, a u prozi od prvog reda do završetka ima jako puno posla. Nadahnuće i inspiraciju možda imaš na početku, onaj osjećaj kad tek prvi put osmisliš o čemu se radi, a iza toga je rad i samo rad.

Imate li neku najdražu knjigu ili roman koji je netko drugi napisao i koja Vam je Vaša knjiga najdraža?

  • Ne znam... Najdraža knjiga koju sam napisao mi je ona koja je čitateljima najdraža, dakle ona koja se čitateljima sviđa, sviđa se i meni. A što se tiče svih knjiga na svijetu, najdraža knjiga mi je Biblija, ta sveta knjiga svih pismenih.

Kad se poklope zvijezde

Što se htjeli postati kao mali?

- Kao mali? Pa svašta. Od učitelja pa do astronauta, seoskog pastira za svinje, eh… Pa, svašta sam htio postati. A od ovih planova što će tko raditi ,,kad odraste'', moj sin vam ima najbolju ideju. On je kao mali na pitanje „Što ćeš biti kad odrasteš?“, koje ga ja nikad nisam pitao, ali su ga neki drugi znali pitati, odgovorio da će biti skakač s daske u bazen. Tako je zamislio posao.

Kako ste postali pisac i imate li još neko zanimanje?

- Imam još neko zanimanje, ali to mi nije bio poziv. Pisanje mi je poziv jer ne postoji škola za pisca, to ne postoji, to svatko mora odraditi sam. Postoje neke srodne škole, ali nemaju baš neke veze sa samom kreacijom pisanja. Kako sam postao pisac? Naprosto to volim raditi, to sam počeo raditi i to radim. Ne znam kako sam postao jer nema nekakve formule kako se postaje. Ako nešto voliš, kreneš prema pozivu koji proizlazi iz te ljubavi i onda se, kako bih rekao, poklope zvijezde.

 Jesu li vas podržavali u tome što ste radili?

- Misliš u obitelji? Pa, gle, teško je to reći. Mislim da baš i nisu, da nisu vjerovali u mene. O tome najbolje govori izjava moje bake. Kaže ona meni (a ona je mene obožavala!): „Ma nemoj ti to, ima i pametnijih koji to ne mogu.“ Ali ja sam toliko podržavao sam sebe da me ništa nije moglo zaustaviti.

Nego, recite nam, bavite se i lutkarskim kazalištem?

- Bavio sam se, ali sad se jako dugo ne bavim. Jako, jako dugo.

Recite nam otkud ta ljubav prema kazalištu i lutkama?

- Ja općenito obožavam kazalište i puno se kazalištem bavim, a lutkarstvo je jedno fantastično područje neistraženih mogućnosti uporabe materijala jer u kazalištu sve može postati lutka i pruža strahovito puno mogućnosti. Po nekim teoretičarima pisanja za kazalište, svi bi trebali napisati neku pantomimu ili nešto neverbalno da bi se osvijestili koliko se stvari u dramskom pismu može rješavati neverbalno. Pa otuda lutkarstvo kao… Ma, sad sam zakomplicirao!

Sjećanja u stranicama knjiga

Napisali ste roman za odrasle Živi pijesak.

- Nije on za odrasle! Sve moje knjige su za odrasle, samo što je to u mom odraslom razdoblju. Ja ne pišem za djecu! Nikada nisam napisao za djecu niti jedan zarez. Ja pišem o mom djetinjstvu pa moje knjige izlaze u bibliotekama za djecu. Pišem za one koji čitaju bez obzira koliko imaju godina, jer ni ja nisam odrastao do kraja.

Što vi mislite o podjeli knjiga za djecu i odrasle?

- U takozvanoj književnosti za odrasle onaj koji čita i onaj koji odabire su ista osoba tj. odrasli. Ali u takozvanoj književnosti za djecu onaj tko odabire i nudi naslove za čitanje i onaj koji čita nisu ista osoba jer odrasli odabiru naslove za djecu. U tome je razlika.

Zašto ste radnju romana Zabranjena vrata stavili u bolnicu?

- Zato što opisujem događanja u bolnici u kojoj sam imao čast ležati šest mjeseci.

Zbog čega baš bolnica?

- Pa zato što se u parku dosta teško liječi tuberkuloza.

Ima li u vašim romanima stvarnih likova i događaja?

- Da. U mojim knjigama je sve istina, istina, i samo istina. Nema ništa drugog osim istine. A ako nije istina, onda je literarna istina.

Pišete li sad koji roman?

- Ne.

Ljubav, poezija, knjige

Zadnji ste roman napisali prije dvadeset godina, zašto tolika pauza?

- Pa nije, to je netočan podatak da sam prije toliko godina napisao, ali možda sam objavio… Jesam, ali ja pišem i ne objavljujem. Ne žuri mi se s objavljivanjem, osim toga sam se malo odvojio od proze, sad sam se počeo baviti filmom. Planiram objaviti neke knjige, ali ne o svojem djetinjstvu.

Kada biste napisali neku knjigu, koja Vam se ne bi sviđala biste li ju bacili ili…?

- Ako ne stojim iza nečeg sto i jedan posto - ne objavljujem. Naravno, u svakoj knjizi bih nešto izmijenio, ali to ne znači da bih bolje napisao nego prije. Da s nečim nisam zadovoljan, bacio bih odmah.

U svojim romanima uvijek pišete o ljubavi?

- Ne.

Jeste li bili tako zaljubljeni kao likovi u romanima?

- Ja sam bio jako zaljubljiv. Ne samo bio, nego i sada sam jako zaljubljiv. Recimo, strahovito sam zaljubljen u svoju kćer i u sina. A ja se lako zaljubim i uživam u tome. Ali u mojim knjigama ima onoliko ljubavnih tema koliko ima u stvarnom životu.

Priča se da je Čudnovata istina uistinu istina.

- Da, čudnovata istina je prava istina, a kada ju otvoriš iz nje izleti samo prava istina!

Razgovor sa Zlatkom Krilićem bio je jako zabavan i ugodan jer sam imala dojam da ga oduvijek poznajem. Svidjelo mi se što je jedan tako velik čovjek – jer Zlatko Krilić je stvarno visok i krupan čovjek(!) zapravo veliko dijete u duši. Ali, zar nije to odlika pravog pisca?

Stela Kero, 6. r.