INTERNETSKI ČASOPIS
OŠ STJEPANA RADIĆA - BIBINJE

INTERVJU: Dubravko Sidor

„Sedamnaest godina glumim u istim cipelama!“

Dubravko Sidor je profesionalni glumac koji je ponajviše glumio u kazalištu, a bio je dugo godina spiker na hrvatskom radiju i televiziji.

Svoj glas često posuđuje likovima u animiranim filmovima. Bio je jedan od osnivača kazališta Svarog, a danas najviše uživa u samostalnim izvedbama kojima uveseljava djecu u školama širom Hrvatske. U našoj školi izveo je svoju monodramu Sijač sreće za učenike trećih i četvrtih razreda koja se svima jako svidjela te smo glumca zamolili za kratak razgovor.

Kako Vam se svidjelo u našoj školi?

  • Ja sam već bio u vašoj školi, ali vi ste tada još bili mali. Sad sam ponovno, nakon nekih sedam godina, u vašoj školi i jako mi je lijepo i jako se ugodno osjećam u Bibinju i u vašoj školi.

Koliko dugo već izvodite predstavu Sijač sreće?

  • Koliko ti imaš godina?

Deset.

  • Pa, gotovo dvostruko više nego što ti imaš godina. Sad je već sedamnaest godina koliko igram Sijača sreće. U istom kostimu, u istim cipelama…

Koja Vam je bila najdraža uloga koju ste glumili u kazalištu?

  • To je kao da nekoga pitaš koje mu je dijete najdraže. Ono najzločestije - sigurno. Ja nisam igrao neke slavne uloge – niti Hamleta, kralja Richarda Drugog, niti Dunda Maroja… Ja sam igrao neznatne uloge, ali sve sam ih volio.

Što Vam je draže biti: glumac ili spiker?

  • U svakom slučaju glumac. To je moja osnovna preokupacija, to sam studirao i nikad se nisam odrekao glume. Ja jesam otišao na radio, bio sam tamo spiker, to znate, ali uvijek sam se vraćao „na mjesto zločina“ i uvijek sam prije svega bio glumac. I kad sam odlučio da neću više glumiti, opet sam se vratio. Jednostavno, ako je čovjek glumac, bez toga ne možeš. Eto.

Znamo da ste svoj glas posudili mnogim animiranim filmovima. Možete li izdvojiti neke od tih animiranih filmova?

  • To je zanimljivo. Nekada, dok tehnologija nije bila ovoliko razvijena to se snimalo vrlo pedantno, rečenica po rečenica dok se tekst i slika ne bi uskladili. Danas je to elektronski vrlo lako namjestiti i sve se snima vrlo brzo i puno se snima tako da često kad nešto snimim ja i ne gledam sve nego samo svoje replike. Sjećam se da sam snimao neke automobile, automobiliće … to je bilo među zadnjim što sam snimao. Onda, snimao sam Bubalu, to je za jako malu djecu. Tamo sam, sjećam se, bio pripovjedač. Onda, o jednoj prasici – Pepa Pig. Tamo sam bio također pripovjedač. I to mi je bilo vrlo zgodno. Nisam baš bio lik, nego sam uglavnom bio pripovjedač.

Jeste li glumili na stranom jeziku?

  • Ja sam inače vrlo slab s jezicima tako da baš i nisam. Jednom davno glumio sam u jednoj seriji njemačkog vojnika. I naučio sam ja taj njemački tekst i znao sam ga i govorio na snimanju, ali onda su to sinkronizirali negdje u Njemačkoj. Kako je to bila manja uloga išli su na sinkronizaciju samo glavni glumci, a mene nisu vodili. I našli su isti takav glas kao što je moj koji je umjesto mene izgovorio ono što sam ja trebao reći. Kad sam to slušao, nisam mogao vjerovati – kao da slušam samog sebe! Ali to nisam bio ja.

Jeste li Vi i Božidar Prosenjak bili dobri prijatelji?

  • Mi smo se upoznali negdje 1984. godine. Ja sam od njega dobio rukopis Sijača sreće. Jedanput smo zajedno nastupili u Pakracu gdje je on predstavljao zbirku jedne pjesnikinje kao urednik, a ja sam čitao njezine pjesme. A kako je i on sam često išao po školama i predstavljao svoje knjige, mene je pitao bih li ja pročitao djeci njegovu priču Domraća zadraća. Napravio sam to i djeca su to jako dobro prihvatila. Onda sam ja došao na ideju i pitao ga bih li ja mogao nekako od tih njegovih tekstova iz Sijača sreće stvoriti nekakvu predstavu. Ali bilo je pitanje kako od tih rascjepkanih tekstova stvoriti jednu cjelinu. I onda sam razmišljao, čak sam napisao nekakav provodni tekst, moju priču o tome kako sam odrastao. Bilo je trinaest mojih poveznih tekstova. Tu sam predstavu najprije izveo kod njega u njegovom dnevnom boravku za njegova dva sina i još nekoliko poznanika. Trajalo je sat i 25 minuta. Na kraju predstave rekao mi je da je to za početak dobro i da sad možemo početi raditi. A ja sam sve napravio – i što sad trebamo početi raditi? Ali, ni ja nisam bio zadovoljan i onda smo počeli polako raditi i pomalo smo mjesec dana to slagali i on je meni, malo pomalo, izbacio sve moje provodne tekstove i ostali su samo njegovi tekstovi! Kasnije sam, igrajući svoje predstave pomalo usavršio da predstava ima svoj kontinuitet –od male bebe preko traženja sreće u životu i ubacio još neke sitne pojedinosti kao što je interakcija s publikom.

Jeste li danas još negdje gostovali?

  • Ja sam na turneji već nekoliko tjedana. Jutros sam bio u Neviđanima i tamo sam izvodio predstavu Miš također prema priči Božidara Prosenjaka. Kako nisam zabilježio koju predstavu igram u Bibinjama, kad sam došao pitao sam jednu učiteljicu koju sam sreo zna li koju predstavu igram pa mi je ljubazno odgovorila da, koliko ona zna, igram Sijača sreće!

Hvala Vam na razgovoru i želimo Vam još puno uspješnih gostovanja!

Vanda Sikirić i Marieta Lisica, 4. c razred