INTERNETSKI ČASOPIS
OŠ STJEPANA RADIĆA - BIBINJE

Narodne nošnje i bibinjski običaji

Stari običaji i tradicija u našem se mjestu izrazito njeguju, napose oni običaji vezani uz crkvene blagdane, a narodna nošnja bila je tema likovnih radova učenika nižih razreda koji su sudjelovali u natjecanju Europa u školi.

Božić u mojoj obitelji nekada i sada

Još odavna u mojoj obitelji se čuvaju običaji, no primijetila sam da su se kao i naš domaći govor počeli mijenjati dolaskom novih generacija. Moja baba mi priča kako su oni pripremali hobotnicu za Badnjak koja se mjesec dana sušila, muškarci bi doma mijesili kruh za Badnjak, a žene pravile frite. Na Badnjak se kitio bor, a ne kao danas desetak dana prije. Uz bor su se stavljale jaslice, što danas i nije slučaj. (Valjda se pojedini plaše da ne uvrijede vjerske manjine ili im Božić ne predstavlja ono što Božić jest, rođenje Kristovo, nego praznu formu.) Na svečano uređenom stolu stajao bi kruh i u sredini svijeća za Isusa. Svaki ukućanin ima svoju svijeću. Pali se svijeća i za preminule i moli se za njih. Poslije svečane večere uz obilje ribljih specijaliteta, idemo na polnoćku. Slavimo rođenje Isusa Krista pjevajući tradicionalne božićne pjesme. Božić je posebno svečan. Nakon jednodnevnog posta prethodnog dana, za Božić se treba okrijepiti pa se na stolu nađe purica, odojak, pršut, sir i ako još ostane od prethodnog dana pašteta od tunjevine, rižoto ili bakalar. Nekad su se okupljali kod crkve sv. Roka i tamo bi pjevali božićne pjesme, djeca bi igrala igru mendula, a stariji bi igrali kolo. Danas umjesto toga, gledamo po tko zna koji put Sam u kući. Sveta tri kralja je blagdan kojim završavamo ovo prekrasno božićno ozračje i tada se kuća blagoslivlja vodom i uklanjaju se božićna drvca.

Božić je poseban blagdan za sve kršćanske obitelji. Tada se povezujemo na poseban način, duhom i srcem kroz rođendan Isusa Krista.

Nina Lenkić, 8. b

        

Božić u mojoj obitelji

Na Badnjak ujutro mama pravi frite i miris se širi po čitavoj kući. Tata s bratom skuplja drva za veliku koledu. Na Badnjak se ne jede meso pa se tako na stolu nađu riblji specijaliteti, a kako imam sreću da sam iz Bibinja, imamo frišku ribu, a ne onu iz leda. Kuća se kadi tamjanom i tako je čistimo, slijedi molitva u kojoj smo svi sjedinjeni duhom. Palimo svijeće koje stoje jedna do druge, a ima ih koliko i članova obitelji, pa još jedna za mrtve, jedna za žive i jedna za Isusa. Mi djeca odabiremo čija je koja svijeća i onda se zezamo da čija svijeća prva izgori taj će prvi umrijeti. Kada završimo s obilnom večerom, gledamo božićne filmove. Kasno navečer idemo na koledu gdje svi zajedno pjevamo božićne pjesme i častimo se fritulama, a odrasli i vinom. Nakon toga se spremamo za najsvečaniji događaj - polnoćku. U crkvi je posebna atmosfera, pjevaju se stare božićne pjesme kao najnoviji hitovi i osjeti se onaj mir i ljubav koju samo Isus može darovati. Tako punih srca čestitamo Božić jedni drugima i odlazimo svojim kućama.

Običaji uoči Božića i za sam Božić su mi najdraži jer smo tada bliži jedni drugima i trudit ću se njegovati ih kako ne bi iščezli.

Stošija Petković, 6. razred

        

Uskrs u mojoj obitelji

Još se jedino mama (kao prava Bibinjka) trudi održati tradiciju, a mi ostali članovi obitelji surađujemo.

Pepelnicom započinje korizma. Tada nas mama onako uredne i čiste pospe pepelom da nas očisti iznutra i podsjeti na onu Isusovu: „Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“

Ona kroz vrijeme korizme obavezno ide na svaku zornicu, a ja i sestra tu i tamo odemo. Obavezan je post petkom kroz korizmu. Sestri dobro dođe jer je ionako redovito na nekim neuspješnim dijetama. Najdraže mi je piturati uskršnja jaja i ukrašavati ih prigodnim sličicama. Tada se sjetim svih onih prošlih Uskrsa i pomislim kako me upravo ovaj blagdan veže za sve one prošle godine i kako će mi ovakvi običaji uvijek biti spona s prošlošću. Mama pravi turte iliti pogače i redovito već godinama fali recept. Nema susjede koja joj nije pokušala pomoći, no jednostavno ne ide. Divim se njenoj upornosti. Na kraju na blagoslov nosimo onu iz Tvornice kruha ili Bobisa. Ono što je vrijedno spomenuti je tradicionalna procesija na Veliki petak u mojem mjestu gdje s križem na čelu povorke teče rijeka ljudi kroz cijelo mjesto, a mračni put osvjetljava 1 500 hrpica koje gore kao signalizacija na autoputu. Nerijetko se dogodi da se neka nestrpljiva djeca izvuku iz kolone pa pretrče naprijed, a neki se onako neprimjetno uključe i započnu pjesmu kao da su od početka tu:“ Puče moj, što učinih tebi…” Nakon otprilike sat vremena počnu me žuljati cipele, pa mi kruli u stomaku, žedna sam, moram na wc, češe me nešto po sredini leđa. Zamolila bih gospođu iza da me počeše, ali mi je neugodno. Onda se sjetim Isusa koji je isto ovako koračao, puzao, padao, dizao se i uhvati me grižnja savjesti. Što je On sve morao proći radi mene, a ja se sad tu prenemažem i teško mi je izgurati još koji kilometar.

Počnem se hrabriti autosugestivnim rečenicama kao: “ Izdrži još malo, možeš ti to. Koračaj za Isusa.” I koračam. Kad uđem u kuću, stropoštam se na kauč i probudim se na veliku subotu. Vrijeme blagoslova jela. Tko će nositi onu veliku košaru od pruća napunjenu turtom, jajima, solju, kuhanom šunkom i neizostavnom mladom kapulicom, pa sve to prekriveno heklanom salvetom? Ja, naravno. Samo da me ne vidi tko iz razreda s ovom košarom. Do crkve naiđem na sve razredne i nerazredne kolege i svi s košarama kao mali leteći medvjedići. U crkvi odložimo košare i vratimo se po njih na kraj mise. Tako mi se jednom dogodilo da sam došla kući s tuđom košarom jer su sve slične. Mama me ukorila, no svejedno me poslala iduće i svake godine.

Uskrs je najveći kršćanski blagdan i tada cijela moja obitelj obavezno ide na misu. Nakon mise jedemo blagoslovljeno jelo. Volim Uskrs jer tada slavimo Isusov drugi rođendan, dan kada je umro kao čovjek, a rodio se kao Bog.

Estera Dundović, 8. r